Kultura ne izolira
croato / la cultura non isola
Otok je dio kopna koji cvjeta iz mora; od mora je zaštićen, izdvojen, od kontinenata odvojen, čija zemlja se doima postojanom, prostranom, prožetom tisućama događaja i kretanja koja se tamo zbivaju, iskorištavajući je, mijenjajući i čineći je sve starijom.
Otok je fluidan koliko i omeđen. Može biti obnovljen i oživljen. Može biti cijeli jedan svijet u svijetu sa svim svojim vlastitim pravilima. Prisjetimo se Atlantide, Utopije, otoka Robinsona Crusoea.
Koliko otoka i koliko utopija izranja i potone s vremenom? Filozof Jacques Derrida piše: "Što je otok? Ne postoji svijet, postoje samo otoci". Misao o otoku, dakle, vodi nas na ponovno promišljanje o svijetu koji doživljavamo, kojeg otok postaje umanjenica i metafora, projekt i pobuna.
Onda, otok je mjesto i primjer. Njegove fizičke karakteristike nisu samo zemljopisne ili prirodne, one su također trag umjetnosti i kulture čovjeka. Stoga je otok mjesto istraživanja, eksperimentiranja i spoznaje, uzor suvremene kulture. On čuva značenja postojanja, a ipak je uključen u procese izgradnje/razgradnje identiteta, napuštanja/udaljavanja, gubitka i izgradnje veza: otok predstavlja opasnost od izolacije i zatvorenosti; otok pruža priliku za početak i obnovu, ponovno otkrivanje i obnavljanje, za staro i novo; otok je drugdje par excellence koji skriva blago ili je utočište od bijega, sredstvo u potrazi za srećom.
Spažen na horizontu, otok je ogledalo onoga što jesmo, izvorni oblik koji nas uzbuđuje i pokreće. Michel Tournier otok uspoređuje s dijastolom i sistolom ljudskog srca, sa širenjem i stezanjem. Magični je to krug koji uključuje i štiti. Sigurno mjesto, upotpunjeno i zaokruženo, kozmičko jaje ili čak rajski vrt. Otok, jezgra obavijena plodnom vodom, simbol je majčinstva, „povratka u majčinu utrobu“: kultura ženskog/majčinskog, protumačena u smislu kulturne generativnosti, nositeljica je jednog specifičnog odnosa prema čovječnosti. Dobrodošlica, suosjećanje, zaštita, briga, dar, povezanost sa životom neophodni su uvjeti za kulturu različitosti koju s našim kulturnim programom namjeravamo podijeliti.
Međutim, otok je i jedno mentalno mjesto. On je misao koja poprima oblik i izranja iz neprobojne mračne dubine pune života: „Otoci su poput ideje. Pusti, fascinantni. Služe kao pričuva, hvataju priče i pružaju utočište ljudima već od nastanka prve poeme " (Maylis de Kerangal).
Otok je slika, simbol, ideja. Međutim, to je stvarno i tjelesno mjesto kojim dominiraju tokovi njegovih odnosa, sjecišta dolazaka i odlazaka: „Odlazi se, dolazi se. On se sam poziva na prijelaz preko mora koje ga okružuje, da dotakne druge zemlje“ (Jean-Luc Nancy). Otok je, uistinu, permeabilan, otvoren.
Proučavanje složenosti imaginarija o otoku znači otkriti mitske i drevne krojene svake racionalne konstrukcije; također znači i projicirati na jednu sliku-mjesto sve ono za čime postoji potreba da se iznova obradi i odbaci: ograničenost, zamku, mučni misterij.
Otok je kraljevstvo dvojnosti: otvorenost / zatvorenost, prihvaćenost / izopćenost, sloboda / ograničenost, povezanost / udaljenost. To su identitarne dvojnosti koje ćemo razviti u načelima i kulturnom programu za otok Procida kao talijansku prijestolnicu kulture 2021. godine, te pozdravljamo priliku da otok promotrimo kao privilegiranu perspektivu za ispitivanje stalnih proturječja, vječne bitke između osjećaja pripadnosti i potrebe da se iskaže vlastita različitost.
Iskustva koja nastaju unutar otoka i proistječu s otoka, koja prate i usmjeravaju postupak kandidature, stvaraju kartografiju činjenica i događaja: točku po točku, ni jedno imaginarno ili fiktivno mjesto ne ostvaruje konkretnost, već se prepušta pronalasku i otkriću. U otočnom okruženju i mjestima nastaju laboratoriji u kojima svakodnevni život, elementi prirode i kulturna izražajnost postaju instrumenti čovjekovog projekta u razvoju.
Projekti imaju dvostruku razinu istraživanja. Na prvoj razini, vodoravnoj, oni opisuju kreativnu površinu otoka onako kako izgleda, s ciklusom njegovih životnih i kulturnih manifestacija. Međutim, ovaj plan puta ima i vertikalnu dubinu, koja pretstavlja autentično putovanje, minijatura suvremenog potencijala u kojoj ideja napretka, znanosti i tehnologije postavljaju čovjeka u središte vlastitog pamćenja i, dakle, u središte njegove sposobnosti da ide prema budućnosti, razvijajući svijest da smo stanovnici, a ne samo prolaznici.
